Bilo jednom Bijelo dugme
Trideset godina od prvog singla najpopularnijeg benda s ovih prostora
Pise: Aleksandar Arezina
Kada je zagrebacki Jugoton 29. marta 1974. objavio prvi singl malo
poznatog sarajevskog sastava Bijelo dugme, niko nije mogao
pretpostaviti da u jugoslovenskoj pop muzici vise nista nece biti
isto. Nedugo nakon objavljivanja singla Top / Ove cu noci naci bluz,
Bijelo dugme ce predvodjeno gitaristom i autorom pesama Goranom
Bregovicem, originalnom mesavinom narodnjackih motiva i cvrstog
rokenrola, dostici neslucenu slavu za pojmove tadasnje Jugoslavije.
Izazivali su kontroverze i afere, neprekidno ploveci izmedju opsteg
odobravanja (cak i histerije obozavalaca) i neskrivenih izliva mrznje
i optuzbi da su krivi za poseljacenje domace muzike. Ipak, prodavali
su na tone ploca, punili su stadione i hale sirom zemlje i sve do
raspada, 1989. godine, Dugme je bilo snaga koja je odredjivala muzicke
trendove u Jugoslaviji. Vec posle prvih uspeha, Bregovic je
samouvereno izjavio: "Prodali smo onoliko ploca koliko ima gramofona u
Jugoslaviji, sada bi mozda trebalo prodavati gramofone uz ploce".
DUGMETOMANIJA
Sta je to Bijelo dugme imalo, a sto ostali nisu? U pesmi Top, hrapav,
ali snazan glas Zeljka Bebeka preti: "Topom cu te gadjat moja mala,
vidim li te da si s drugim stala"!
Jednostavna trominutna pesma sa cvrstim ritmom, duelima klavijatura i
praskave gitare, uz zavodljiv, skoro narodnjacki refren koji nosi
vise-manje prikrivenu ljubavno-erotsku poruku. "Time je Bijelo dugme
formulisalo udarnu pesmu koja treba da privuce paznju publike. Goran
je najuspesnije povezao rok i narodnjacke refrene u tekstovima koji su
ni selo ni grad, vec tu negde izmedju. Mislim da je njegov najveci
talenat da zapakuje pesmu da ona zvuci uzasno zavodljivo", objasnjava
Petar Janjatovic, rok kriticar i autor Ilustrovane rok enciklopedije
1960-1997.
S ovakvom formulom, koju je zagrebacki rok kriticar Drazen Vrdoljak
opisao kao "pastirski rok", Bijelo dugme postize nezapamcen uspeh
albumima Kad bih bio bijelo dugme (1974) i Sta bi dao da si na mom
mjestu (1975). "Potpuna histerija", opisuje Janjatovic pozar koji za
par meseci zahvatio celu Jugoslaviju i dobio prigodan naziv -
dugmetomanija. "To je bilo fascinantno. Imali su dimenziju
ultrapopularnog benda i uvek se neki spektakl oko njih odvijao. Odmah
je drugacija atmosfera u gradu bila kada su oni svirali. Oko hotela
Union, gde su bili smesteni, sve je bilo zakrceno klinkama."
HAJDUCKA CESMA
Vec na samom pocetku, Dugme se moglo pohvaliti da je potpuno samo
izvelo revoluciju: prvi su punili hale sirom zemlje, prvi su dokazali
da se od rokenrola moze ziveti i, konacno, domacoj diskografskoj
industriji su pokazali da postoji ogromno trziste za longplej ploce,
do tada potpuno zanemarene u odnosu na singlove. Bregovic se tih dana
hvalisao: "Na nasoj rok sceni nema nicega osim Bijelog dugmeta, jer
sve ostalo, manje ili vise, trckara za nama i pokusava na brzinu nesto
usicariti!"
Slavlje nije dugo trajalo. Sa trecom plocom Eto! Bas hocu! dolazi do
osetnog pada tiraza i posle niza losih nastupa, sve se vise prica o
raspadu. Tada se, po ideji beogradskog rok novinara Petra - Pece
Popovica, kao svojevrsni oprostaj pred Bregovicev odlazak u JNA,
odrzava 28. avgusta 1977. godine besplatan koncert kod Hajducke cesme.
Mimo svih ocekivanja, koncert privlaci preko 100.000 obozavalaca i
vraca Dugme u zivot.
"To je bilo fenomenalno! Beograd tako nesto pre nije imao, to je
stvarno bio spektakl! Bio sam tamo, i kolicina ljudi na jednom takvom
mestu, histerija, osecaj bliske opasnosti, to je neponovljivo. Bio je
to generacijski dogadjaj", priseca se Janjatovic.
SVI SMO MI SELJACI
Nisu svi oberucke prihvatili Bijelo dugme. Istaknuti naucnici javno su
ostro kritikovali pojavu Dugmeta, zbog navodnog pogubnog i primitivnog
uticaja na moral socijalisticke omladine. Kasnije su usledile jos
zesce optuzbe da je Bregovic svojim mesanjem narodne muzike i
rokenrola bespovratno unistio rokenrol scenu u Jugoslaviji i omogucio
potonji nastanak turbo-folka. Rok novinar Aleksandar Zikic, u svojoj
knjizi Fatalni ringispil - hronika beogradskog rokenrola 1959-79,
tvrdi da je s Dugmetom "iz Sarajeva stigao talas cija je rokenrol
oblanda skrivala eksplozivno punjenje vesto tempiranog prostakluka".
Bijelo dugme je, prema Zikicevom misljenju, "ohrabrilo seljacine da
ponosno i bahato budu to sto jesu. Otpocela je opsta, nezadrziva
nikoletinabursacizacija, a uporedo sa njom, i jaranizacija
jugoslovenskog rokenrola. Beograd na to, nazalost, nije ostao imun:
blejanje ovaca s prvog albuma Bijelog dugmeta neosetno se i neumitno
pretvaralo u blejanje publike".
Janjatovic ne veruje u odrzivost takvih napada: "Ako je Bregovic sam
svojim radom upropastio jugoslovenski rokenrol, onda je on zasluzio da
propadne". Ali, Peca Popovic naglasava da je Bregovic samo pravio
komunikativnu muziku i da ga u tom procesu nije bilo sramota da prizna
odakle dolazi. "Onaj ko se na najjednostavniji i najkomunikativniji
nacin obraca svojoj ciljnoj grupi postize najvise uspeha. Imam utisak,
sa ove distance, da smo se svi hteli predstaviti boljima nego sto
jesmo. On je prvi rekao: izvini, molim te, moj je otac iz nekog sela
iz Medjimurja, mama iz Hercegovine, a ja zivim u Sarajevu. Nije se
stideo da to prizna, i to se culo. Svako od nas je seljak, samo smo
svi kamuflirani. Za razliku od drugih koji su se pretvarali, Goran je
jedini pristao da se pretvara u ono sto jeste", istice Popovic.
LOPUZA KOJU NISU UHVATILI
Ni najljuci neprijatelji nisu Bregovicu mogli poreci inteligenciju,
talenat i poslovan duh. Covek koji je sviracki zanat pekao sa 16
godina u kafani, a sa 20 u italijanskim barovima, imao je iskustva i
sposobnosti da strateski izuzetno uspesno sprovede Dugme kroz stilski
razlicite albume: Bitanga i princeza (1979), Dozivjeti stotu (1980) i
Uspavanka za Radmilu M. (1983). Sposobnost Bregovica da sve u
masineriji Dugmeta drzi pod apsolutnom kontrolom dosla je do punog
izrazaja kada mu je, bez ikakve negativne posledice po karijeru
Dugmeta, poslo za rukom da prvo zameni Bebeka novim pevacem Mladenom
Vojicicem Tifom, a ovoga posle samo jedne ploce (iz 1984. godine)
Alenom Islamovicem.
"Uklapam se u sliku idealnog Jugoslovena: lopuza koju nisu uhvatili.
Kad je neko dobar i posten, to Jugoslovenima zvuci kao: malo tupav i
nije svatio situaciju", govorio je tada Bregovic. Tom izjavom kao da
ide naruku onima koji su ga optuzivali da je njegov najveci talenat
manipulacija medijima i stvaranje afera. Primeri su brojni: od odlaska
grupe na radnu akciju Kozara "76, preko pesme Kosovska koju Bebek peva
na albanskom jeziku, ili Dugmetove verzije himne Hej Sloveni, pa do
ploce Pljuni i zapjevaj (1986), na kojoj narodni heroj Svetozar
Vukomanovic Tempo sa horom sirocica izvodi revolucionarnu Padaj silo i
nepravdo. Popovic kaze da je u rokenrolu neophodna doza provokacije i
da je Bregovic jednostavno najbolje umeo da definise potrebu trenutka.
"Sve sto je uradio kroz Dugme, Goran je namerno uradio. Ako nesto nije
uradio, to znaci da nije vredelo uraditi. Tacno je unapred znao sta
treba da bi se privukla paznja medija. Sa kolikom ljubomorom je
govorio kada se nekom drugom desi afera. Secam se kada je Zdravko
Colic uhvacen sa onim parama na Ohridu, Goran me je pitao - sto se
meni ovo ne desi? Goranu je to falilo za biografiju, a Zdravku je bilo
visak", prica Popovic.
ODLAZAK S RADOSCU
Kada je 1988. godine izasao album Ciribiribela, verovatno niko nije
sanjao da je to poslednja ploca Bijelog dugmeta. Poslednji medijski
Bregovicev trik nije imao izgleda na uspeh. Poruku spajanja hrvatske
himne Lijepa nasa i srpske pesme Tamo daleko, izgleda da niko nije cuo
ili svatio. "Posljednje turneje se sjecam kao vrlo mucne. Upale se
svjetla, a ono prepuno srpskih zastava. Kao po ironiji, sutradan
sviramo u Hrvatskoj. Isto mrak, i iz mraka hrvatske zastave. Kamione
smo imali isarane sa "Srbija uber alles". Posle to isto u Hrvatskoj.
Jedva sam cekao da se zavrsi ta turneja", priseca se Bregovic. Posle
koncerta u Derventi, 15. marta 1989. godine, Islamovic, ne obavestivsi
nikog, napusta turneju zbog bolova u bubregu. Iako u pocetku ne
izgleda tako, to je kraj Bijelog dugmeta. Bregovic kao da za tim
nikada nije pozalio: "Otisao sam od svega sa velikom radoscu. Zato sto
mi je posljednjih deset godina smetalo da izigravam poznatog covjeka.
Mislio sam da sam previse radio, previse bio poznat i to me je jako
nerviralo. Zivot bez Bijelog dugmeta sam dozivio kao veliko
olaksanje".
TRIDESET GODINA POSLE
"Bijelo dugme je muzicki fenomen i nesumnjivo najveca i najznacajnija
grupa druge Jugoslavije i njena paradigma. Nastalo iste godine kada su
donijeti amandmani na ustav SFRJ, Dugme se dvadesetak godina razvijalo
sa tom zemljom, da bi zajedno nestali u prvom zamahu nacionalisticke
euforije", istice nekadasnji urednik Umjetnickog programa Televizije
Sarajevo, Slobodan Terzic. Bijelo dugme je vazan deo istorije
Jugoslavije, slazu se prijatelji i neprijatelji grupe. Ipak, danas,
trideset godina posle, cini se vaznije pitanje da li je njihova muzika
izdrzala test vremena. Novinar Mirjana Bobic-Mojsilovic ima svojih
sumnji: "Bili su jedinstveni kada su se pojavili, imali su
neposrednost i snagu koju drugi nisu imali, ali sigurno da je danas
izgubljeno nesto na svezini. Uostalom to se desilo i Elvisu Prisliju,
vremenom sve ima tendenciju da zvuci malo zastarelo".
Dugme je izdrzalo test vremena, smatra jedan od tvoraca prve video
kolekcije Bijelog dugmeta (i uopste nekog jugoslovenskog sastava),
reziser Boris Miljkovic. Po njemu, Bijelo dugme je i danas relevantno
zahvaljujuci Bregovicevoj veri jedino i iskljucivo u vlastitu muziku:
"Nije trendovski ulazio u proizvodnju video-spota, ako njime nema
bogzna sta da kaze. Bregovic se, kao i danas, razvijao van i uprkos
svim tokovima. Kada su svi mislili da Dugme treba i mora, on je mislio
da to ne mora i da je nepotrebno. To je prosto njegov raskosan,
ogroman talenat. U jednom trenutku je pozeleo da pise muziku za film i
pozeleo je da rezira. On ima tu privilegiju da bude svaki dan debitant
u svom zivotu".
Cini se da upravo ta druga karijera Gorana Bregovica, u kojoj na
svetskoj sceni izvodi preradjene pesme i muzicke motive Bijelog
dugmeta, najbolje pokazuje snagu te muzike. Peca Popovic, koji je
ispratio karijeru Dugmeta radeci u listovima Dzuboks, Zdravo i Rok,
ocenjuje: "Na kraju se ispostavilo da Bregovic moze da radi po celom
svetu. To da ste rekli "75. ili "76, sigurno bi vam se smejali.
Trideset godina kasnije, mislim da su te pesme bile kljucne za vreme u
kome su objavljivane i uvek su sudbonosno odredjivale pravac
jugoslovenske popularne muzike. Ne zaboravite da je Dugme unelo
pismenost u domacu muziku. Bregovic nema nijedan los ili nepismen
stih. Vazne stvari u Jugoslaviji bile su naslonjene na Bijelo dugme.
Ko god je nesto vazno radio pitao je Gorana. Ako neko danas kaze da to
nije bilo tako, prosto laze". Bijelo dugme je bilo pravi jugoslovenski
sastav. Danas ih u skoro svim bivsim jugoslovenskim republikama
prihvataju kao svoje. Ili ih se mozda svi podjednako odricu?
"Ako govorimo o pripadnosti Bijelog dugmeta, mislim da tu odgovara
pojam emotivni zavicaj", kaze Popovic, "a taj emotivni zavicaj je sada
i Australija, Kanada ili Amerika. Cuo sam zanimljivu pricu: u Kanadi,
nas covek, sedamdesetogodisnjak, pao u komu. Dosao je sebi posle
nekoliko dana i zacudjeno ga pitaju sta se desilo. On kaze da se u
mracnom tunelu iznenada pojavio Bregovic i viknuo mu "napred, za
mnom!" I on je isao za njim, i eto, probudio se. To znacenje koje su
Dugme i Bregovic dobili, to je fascinantno!"
Blic news
|
|